Što znači ime?¹

napisao Richard Stallman

Imena prenose značenja; naš izbor imena određuje značenje onoga što želimo kazati. Neprikladno ime dovodi ljude u zabludu. Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom¹—ali nazovemo li je olovkom, ljudi će biti prilično razočarani kada njome pokušaju nešto napisati. Isto tako, ako olovke nazivate “ružama”, ljudi možda neće shvatiti njihovu svrhu. Nazivate li naš operacijski sustav Linuxom, to dovodi do zablude o porijeklu sustava, njegovoj povijesti i namjeni. Nazovete li ga GNU/Linux, to izražava (iako ne u potpunosti) točan smisao.

Je li to doista važno za našu zajednicu? Je li važno znaju li ljudi porijeklo sustava, njegovu povijest i namjenu? Jest—jer su ljudi koji zaboravljaju prošlost često osuđeni ponoviti je. Nema jamstva da će slobodan svijet koji se razvio oko GNU/Linuxa opstati; problemi koji su nas naveli da razvijemo GNU nisu u potpunosti iskorijenjeni i prijete povratkom.

Kada objašnjavam zašto je prikladnije da se operacijski sustav zove GNU/Linux od toga da se zove Linux, ljudi ponekad uzvraćaju na sljedeći način:

Iako Projekt GNU zaslužuje priznanje za ovo djelo, je li doista vrijedno dizati toliku buku kada mu ljudi ne odaju to priznanje? Nije li stvar koja je važna ta što je djelo napravljeno, a ne tko ga je napravio? Trebali bi se opustiti, ponositi se dobro obavljenim poslom i ne brinuti o priznanju.

Bio bi to mudar savjet, kad bi stanje barem bilo takvo—kad bi posao bio gotov i kad bi bilo vrijeme za opuštanje. Kad bi to barem bila istina! No izazova je napretek i ovo nije vrijeme da se budućnost uzme zdravo za gotovo. Snaga naše zajednice počiva na predanosti slobodi i suradnji. Korištenje imena GNU/Linux način je na koji ljudi mogu podsjetiti sebe i uputiti druge u te ciljeve.

Moguće je napisati dobar slobodan softver i bez razmišljanja o GNU-u; mnogo je dobrog posla učinjeno i u ime Linuxa. No izraz “Linux” veže se, još od kada je prvi put iskovan, uz filozofiju koja ne zahtijeva predanost slobodi da bi se surađivalo. Budući da to ime sve češće koriste tvrtke, bit će nam još teže povezati ga s duhom zajednice.

Veliki izazov budućnosti slobodnog softvera dolazi od sklonosti tvrtki koje distribuiraju “Linux” da dodaju neslobodan softver GNU/Linuxu uime udobnosti i produktivnosti. Svi glavni razvijatelji komercijalnih distribucija to čine; niti jedan se ne ograničava na slobodan softver. Većina ih ne označava jasno neslobodne pakete u svojim distribucijama. Mnogi čak i razvijaju neslobodan softver i dodaju ga sustavu. Neki besramno oglašavaju sustave Linuxa koji su “licencirani prema broju korisnika”, koji korisnicima daju isto toliko slobode koliko i Microsoft Windows.

Dodavanje neslobodnog softvera pokušava se opravdati kao način povećanja “popularnosti Linuxa”—ustvari, vrednujući popularnost više nego slobodu. Ponekad se to otvoreno priznaje. Na primjer, časopis Wired kaže da Robert McMillan, urednik časopisa Linux, “misli da bi približavanje softveru otvorenog koda trebalo biti pokretano tehničkim, a ne političkim odlukama.” Isto tako, izvršni direktor Caldere otvoreno potiče korisnike da odbace slobodu kao cilj i da umjesto toga rade na “popularnosti Linuxa”. (http://web.archive.org/web/20000920053929/http://www.zdnet.com/filters/printerfriendly/0,6061,2552025-2,00.html)

Dodavanje neslobodnog softvera sustavuGNU/Linux može povećati popularnost, ako popularnost promatramo kao broj ljudi koji koriste neki od GNU/Linuxa udružen s neslobodnim softverom. No istovremeno, to implicitno potiče zajednicu da prihvaća neslobodan softver kao nešto dobro, a zaboravlja na slobodu koja je cilj. Nije dobro voziti brže ako će vas to dovesti do slijetanja s ceste.

Kada je taj neslobodan “dodatak” biblioteka ili programski alat, on može postati zamka za razvijatelje slobodnog softvera. Kada ljudi pišu slobodan softver koji ovisi o neslobodnom paketu, njihov softver ne može biti dio potpuno slobodnog sustava. Motif i QT u prošlosti su na taj način uhvatili u zamku velik broj slobodnog softvera, stvarajući probleme za čija su rješenja bile potrebne godine. Motif je ostao problematičan sve dok nije zastario te tako više nije bio korišten. Kasnije, Sunova neslobodna implementacija Jave imala je sličan učinak: zamku Jave, danas srećom većinom ispravljenu.

Ako se naša zajednica nastavi kretati u tom smjeru, to bi moglo preusmjeriti budućnost GNU/Linuxa u mozaik slobodnih i neslobodnih sastavnih dijelova. Za pet godina svakako ćemo još uvijek imati puno slobodnog softvera; no ne budemo li oprezni, biti će gotovo neupotrebljiv bez neslobodnog softvera za kojeg će korisnici očekivati da pripada uz njega. Ako se to dogodi, naša kampanja za slobodu doživjet će neuspjeh.

Kada bi objavljivanje besplatnih alternativa bilo jednostavno pitanje programiranja, rješavanje budućih problema moglo bi postati jednostavnije kako bi se razvojni resursi naše zajednice povećavali. No suočeni smo s preprekama koje prijete otežati to: zakonima koji zabranjuju slobodan softver. Kako se softverski patenti gomilaju, a zakoni kao što je DMCA koriste se da bi zabranili razvoj slobodnog softvera za važne poslove kao što je gledanje DVD-a ili slušanje RealAudio streamova, naći ćemo se u situaciji u kojoj nema jasnog načina borbe s patentiranim i tajnim formatima podataka osim odbacivanja neslobodnih programa koji ih koriste.

Odgovor na ove izazove zahtijevat će mnogo napora u različitim smjerovima. No ono što nam je iznad svega potrebno, da bismo se suočili s bilo kojom vrstom izazova, je prisjetiti se slobode surađivanja kao cilja. Ne možemo očekivati da će ljude na poduzimanje velikih napora motivirati puka želja za moćnim, pouzdanim softverom. Trebamo vrstu odlučnosti kakvu ljudi posjeduju kada se bore za svoju slobodu i svoju zajednicu—odlučnost da izdržimo godinama i ne predamo se.

U našoj zajednici, ovaj cilj i ova odlučnost proizlaze uglavnom iz Projekta GNU. Mi smo ti koji govore o slobodi i zajednici kao o nečemu uz što treba čvrsto stati; organizacije koje govore o “Linuxu” obično ne govore ovo. Časopisi o “Linuxu” u pravilu su puni oglasa za neslobodan softver; tvrtke koje isporučuju “Linux” dodaju u sustav neslobodan softver; druge tvrtke “podržavaju Linux” razvijanjem neslobodnih aplikacija koje rade na GNU/Linuxu; korisničke grupe za “Linux” u pravilu pozivaju prodavača da predstavi te aplikacije. Glavno mjesto na kojem ljudi u našoj zajednici mogu naići na ideju slobode i odlučnosti je Projekt GNU.

No kada ljudi naiđu na nju, hoće li im se učiniti da se ona odnosi na njih?

Ljudi koji znaju da je sustav kojeg koriste proizišao iz Projekta GNU vide izravnu vezu između sebe i GNU-a. Neće se automatski složiti s našom filozofijom, ali barem će vidjeti razlog da ozbiljno o njoj promisle. Suprotno tome, ljudi koji sebe smatraju “korisnicima Linuxa”, i vjeruju da je Projekt GNU “razvio alate koji su se pokazali korisnima pod Linuxom”, u pravilu primjećuju samo neizravnu vezu između GNU-a i sebe. Mogli bi jednostavno ignorirati filozofiju GNU-a kada na nju naiđu.

Projekt GNU je idealističan, a svatko tko danas potiče idealizam suočava se s velikom preprekom: prevladavajuća ideologija potiče ljude da odbace idealizam kao “nepraktičan”. Naš idealizam je krajnje praktičan: on je razlog zbog kojeg imamo slobodan operacijski sustav GNU/Linux. Ljudi koji vole ovaj sustav trebaju znati da je on naš ostvareni idealizam.

Kada bi “posao” zaista bio završen, kada ništa osim priznanja ne bi bilo upitno, možda bi bilo mudrije ne brinuti se o tome. No nismo u takvom položaju. Kako bismo nadahnuli ljude da odrade posao koji treba napraviti, trebamo priznanje za ono što smo već učinili. Molimo vas, pomozite nam tako što ćete operacijski sustav zvati GNU/Linux.